Bilo je kasno proljeće prošle godine, već je postajalo ozbiljno vruće. Te subote DarkoŠkulj ležao je na kauču u svom stanu u Zagrebu, pijuckajući hladan sok i buljeći u ekran laptopa koji si je smjestio na trbuhu. Našao je pozu u kojoj je najbezbolnije mogao refreshati stranicu. Stalno i iznova, već pomalo luđački. Stisnuo bi tipku na kompu, provjerio, malo pričekao i onda to učinio opet. I tako u krug.
A onda se u jednom trenutku, nakon bogzna koliko refreshanja, nešto dogodilo. Pisalo je da je netko kupio kartu za bus preko servisa
Vollo koji su Darko i njegovi partneri lansirali nedugo prije toga. Netko je stvarno kupio kartu. Darko nije bio siguran da je to stvarno moguće.
U istom trenutku, u svom stanu negdje u Zagrebu, sjedila je žena i pretraživala karte za autobus. Trebala je kupiti jednu za svog supruga, vraćao se iz Knina u Zagreb. Na Googleu je slučajno naletjela na stranicu nekog hrvatskog sajta, zvao se Vollo. Pisalo je da se tamo mogu kupiti. Ukucala je otkud do kamo joj muž treba ići, odabrala najjeftiniju opciju, upisala podatke i stisnula – kupi.
Sve je počelo s frustracijom na Braču
Darko Škulj je Vollo, stranicu za pronalaženje, usporedbu i kupnju autobusnih karata, lansirao u svibnju prošle godine, zajedno sa svojim partnerima Markom Jukićem, Aleksandrom Ruskim i Igorom Pravdićem. Cijela stvar je zapravo krenula od Marka Jukića. Ljeto prije bio je na Braču, trebao se relativno brzo stvoriti u Zagrebu. No, postao je blago frustriran surfajući internetom, iščitavajući PDF datoteke Jadrolinije i raznih autobusnih prijevoznika, pokušavajući naći rasporede vožnji i cijene.
Nije mu bilo jasno kako ne može naći jedno mjesto koje će mu izlistati sve prijevoznike i usporediti cijene. A onda je shvatio kako je dobro da takvog mjesta nema. Mogao bi ga on napraviti. Još par sati vrtio je ideju po glavi, a navečer je nazvao Darka Škulja, inače dizajnera web i mobilnih aplikacija. Nastavili su razgovarati u Zagrebu, a u priču se odmah uključio i Igor Pravdić.
Dečki su prije neka dva mjeseca sa svojim timom, koji danas broji osmero ljudi, uselili u Tehnopark na Velesajmu, gdje stotinjak startupova sada ima urede. Oni su bili prvi koji su uselili u dio tog novog prostora od 7000 kvadrata. Sva četvorica vividno pamte trenutak kad je ona gospođa kupila kartu za svog muža, trenutak kad je Vollo dobio svog prvog pravog korisnika. “Iskreno, prvo smo mislili da je možda neka pogreška, da se netko zabunio. Pa da je možda nečiji rođak, pa prijatelj”, prepričava Darko Škulj.
‘Nazvali smo tipa, da vidimo je li stvaran’
Međusobno su se počeli manijakalno dopisivati na Slacku, pokušavajući otkriti tko je kupio kartu preko njihovog sajta. “A onda smo jednostavno nazvali tipa čiji su podaci bili uneseni tijekom kupnje. Htjeli smo se uvjeriti da je stvaran. I da mu je, ako jest, karta stvarno uspjela stići na mail”, govori. Gospodin kojeg su nazvali nije imao pojma o čemu pričaju, a onda se ispostavilo da je kartu kupila njegova žena. Ničiji rođak, ničiji frend, nikakva pogreška. Prava osoba došla je na Vollo i kupila kartu za autobus. U tom trenutku biznis im je postao stvaran; postoji interes za njihov servis. Stvar bi, ozbiljno, mogla uspjeti.
“Osjećaj je bio fenomenalan. U nekom trenutku smo se ozbiljno bavili idejom da čovjeka dočekamo s balonima na autobusnoj postaji, ali onda smo zaljučili da bi to ipak možda bilo malo čudno”, priča Škulj, dok sjedi u malom modulu Tehnoparka na zagrebačkom Velesajmu. Refreshanje se, kaže, nastavilo i sljedećih nekoliko dana, dok se nije pojavila i druga karta. Pa peta. Pa deseta. A kada su došli do stote, lagano su stali s maničnim stiskanjem tipke.
Sumanuto su počeli obilaziti prijevoznike
Darko Škulj, Igor Pravdić i Marko Jukić, svi redom 87. godište, frendovi su s faksa, studirali su zajedno multimediju u Varaždinu. Nakon studija su se na neko vrijeme razišli. Škulj je odmah počeo raditi za Infinum, danas jednu od ozbiljnijih hrvatskih softverskih kompanija koja je i sama počela kao startup, gdje je rastao do pozicije design team leadera.
Otamo je nakon tri godine otišao u uspješnu agenciju za izradu mobilnih aplikacija Five, gdje je bio lead designer. Pravdić se bacio na development, pet godina radio je u splitskoj podružnici Webbitea, njemačke softverske kompanije, a Jukić je radio business development za Rocket Internet, jedan od većih startup inkubatora u svijetu.
Kad su se ponovno okupili, sad oko Volla – projekta za koji im se činilo da ima ozbiljne šanse – cijela je stvar krenula dosta brzo. Nakon ljeta 2015. godine intenzivno su počeli raditi na ideji, u siječnju 2016. počeli su s razvojem, isti mjesec krenuli su s obilaženjem prijevoznika kako bi ih navabili na svoju platformu, a u svibnju su lansirali sajt.
Sto ugovora s prijevoznicima iz 20 zemalja
Marko Jukić je s MVP-om, dakle s proizvodom koji je u tom trenutku imao minimalno dovoljno funkcija za zadovoljavanje korisnika, krenuo od jednog do drugog autobusnog prijevoznika. To je uvijek problem, bez dobrog proizvoda ne možeš privući partnere, a bez partnera ne možeš privući putnike. No, uspjeli su za prvo lansiranje skupiti desetak prijevoznika. A što su imali veći broj putnika, to su imali više prijevoznika.
S vremenom Vollo više nisu trebali nuditi novim partnerima, počeli su im se sami javljati. Trenutačno pokrivaju 90 posto dostupnih autobusnih prijevoznika u Hrvatskoj. S ostatkom su još u pregovorima. Počeli su se i širiti, imaju ugovor s jednim udruženjem prijevoznika iz Njemačke, koji je pritom i globalni prijevoznik. Dečki trenutačno imaju osam zaposlenika, više od dva milijuna prodanih kombinacija putovanja (vezane autobusne rute), 100 ugovora s prijevoznicima iz 20 zemalja. I gomilu planova.
Nakon web stranice i aplikacije za Android, sredinom ili potkraj ovog ljeta puštaju i aplikaciju za iPhone. U pregovorima su za širenje na vlakove i trajekte, kažu da će do toga doći, samo je malo kompliciranije. No, sretni su. Kad pogledaju unatrag, na onaj trenutak prije nešto manje od godinu dana kad su manijakalno zvali svog prvog kupca da provjere je li stvaran, kuže da su zapravo napravili golemu stvar.
